Vreme, 13.02.2015.

Krajem prošle godine izdavačka kućaClio objavila je Izabrana dela Dušana Kecmanovića u četiri toma. Nedugo pre toga, Kecmanović je preminuo. Njegove knjige sadrže u sebi mnogo profesionalne (psihijatrijske) veštine, ali i mnogo više elementarne ljudske mudrosti i čovečnosti osobe svesne da su svi ljudi braća
 
Na samom početku vlastitog predgovora svojim izabranim djelima (Clio, Beograd, 2014) Dušan Kecmanović je zabilježio: "Obično su dva osnovna razloga zašto se izdaju izabrana djela. Ili se autor približava životnoj dobi kada treba da napravi rezime onoga što je do sada učinio, ili je do sada dosta toga uradio, pa želi da napravi izbor koji će čitaocima pružiti uvid u ono što autor smatra daje posebno značajno za njegovo stvaralaštvo i u njegovom stvaralaštvu. Kod mene su se stekla oba ova razloga." Kecmanovićeva izabrana djela koja je objavila izdavačka kuća Clio sastoje iz četiri toma; prvi nosi naslov Teme i dileme, drugi se zove Etnonacionalizam, trećem je ime Metapsihijatrija, dok posljednji ima naziv U potrazi za identitetom psihijatrije. Na kraju već pomenutog autorskog predgovora, Kecmanović veli: "Koristim priliku da se najsrdačnije zahvalim piscima pogovora: Stevanu Tontiću, Todoru Kuljiću, Vladanu Starčeviću, Slobodanu Logi i Miri Jakovljeviću." Jasno je, dakle, da se sam Kecmanović unaprijed dogovorio s budućim autorima pogovora. Stevan Tontić je svoj tekst napisao u decembru 2013. godine, no svi ostali su svoje tekstove završili nakon što je Dušan Kecmanović iznenada preminuo 6. aprila 2014. u Sidneju, u Australiji gdje je živio od 1993.

Račun svodeći

Kao svojevrstan apendiks četvrtom tomu izabranih djela, Dušan Kecmanović je objavio i kratkuSkicu za intelektualnu autobiografiju. Ona se danas, i u kontekstu ovih raskošno (tehnički) uređenih knjiga, čita i kao svojevrsno svođenje računa. Iako je njegova smrt bila iznenadna i naprasna, način na koji je prije smrti uspio da sačini "rezime i izbor" iz vlastitog stvaralaštva podsjeća ponešto na ono poslovično balkansko "pripremanje na smrt" ne samo u filozofskom kontekstu nego više u kontekstu egzistencijalne svakodnevice, kao kad u stanu mrtvog čovjeka pronađu kovertu s pripremljenim novcem za plaćanje pogreba. Ima takođe neke simbolike i u činjenici da je Kecmanović umro baš 6. aprila, na dan grada Sarajeva za koji je bio vezan cijelog života i u kojem je proveo njegov najveći dio. I inače se iz pomenute Skice za intelektualnu autobiografiju iščitava porodična priča važna za istoriju Sarajeva, Bosne i Jugoslavije. Djed sa očeve strane koji se zvao Dušan i po kom je unuk dobio ime bio je sveštenik i političar, senator u Kraljevini Jugoslaviji ijedan od osnivača Jugoslavije 1918. Njegov brat Vojislav Kecmanović – Đedo bio je ljekar, učesnik NOB-a, prvi predsjednik ZAVNOBIH-a, član predsjedništva AVNOJ-a i prvi predsjednik prezidijuma Bosne i Hercegovine. Ilija Kecmanović, sin senatora Dušana i otac psihijatra Dušana, bio je čuveni istoričar književnosti, direktor sarajevske Narodne biblioteke i sekretar bosanske redakcije Enciklopedije Jugoslavije. Ilijini sinovi Nenad i Dušan došli su takođe do izuzetno istaknutih pozicija u javnom životu Sarajeva i Bosne i Hercegovine: Nenad je bio rektor Univerziteta u Sarajevu i član Predsjedništva, a Dušan je bio član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Izabran je 1990. godine i u to je vrijeme bio njen najmlađi član. Svoju prvu knjigu (Između normalnog i patološkog), Dušan Kecmanović je objavio 1973. godine. Narednih sedamnaest godina – od te knjige do njegovog izbora u ANU BiH – bile su Periklovo doba Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Tom usponu, zlatnim godinama cijelog jednog svijeta Kecmanović je dao veliki doprinos. Samo godinu-dvije dana kasnije taj svijet se raspao.

(Ne)obične priče

O raspadu tog svijeta ponajviše govori prva knjiga izabranih djela Teme i dileme. Ona je takozvanoj laičkoj publici najpristupačnija i žanrovski je najhibridnija. Neki od tekstova u njoj su čista književnost. To su stvarne i istinite životne priče, pravi romani na dlanu koji samo čekaju nekog da ih raspiše. Na osam stranicaJedne obične priče Kecmanovićzipuje tragediju raspada Jugoslavije sa odjecima koji se šire cijelim svijetom. Vrijedi to ukratko prepričati: Janja i Mijo su se sreli tokom školovanja u Beogradu i vjenčali su se iz ljubavi. Ona je bila Srpkinja iz Benkovca, on Hrvat iz Bugojna. Poslije završetka školovanja, odlaze živjeti u Bugojno. Početkom rata, Janja sa malim sinom odlazi u Srbiju, u Belu Crkvu kod nekih daljih rođaka. Nekoliko mjeseci kasnije, vraća se u roditeljsku kuću u Benkovac. Tamo uskoro počinje da ima problema zbog braka s Hrvatom, a prozivaju je i zbog djeteta koje je kao takvo "polu-Hrvat". Uskoro prelazi u Knin, a poslije Oluje stiže u Srbiju. Tamo je upoznala čovjeka za kog se preudala. (U međuvremenu je i Mijo izbjegao u Švedsku gdje se ponovo oženio, Hrvaticom iz Dervente.) Sa novim mužem Janja emigrira u Australiju. Tamo će u jednom trenutku postati Kecmanovićeva pacijentica. U Australiji je živjela lijepo, sve dok je nije uznemirila činjenica da joj se sin počeo zabavljati sa muslimankom iz Libana koja je od njega tražila da primi islam. Janja mu kaže da ako pređe na islam, mora da napusti kuću. On je raskinuo tu vezu, mada mu je to teško palo, pa se Janja smirila. Ima još takvih priča o konkretnim sudbinama iz rata koje Kecmanoviću često posluže za ilustraciju nekog psihološkog ili psihijatrijskog fenomena. Takva je priča o Draganu, Srbinu iz Sarajeva kod koga Kecmanović primijećuje nešto što naziva "inverznim etnonacionalizmom". Komentarišući Draganovu "ostrašćenu srbomržnju" Kecmanović kaže: "Naravno, moglo se dobro argumentovati stanovište daje Miloševićev režim najveći krivac za nedavni rat na Balkanu, daje srpska strana, pogotovo na početku rata, kada je bila nesrazmjerno dobro naoružana, počinila najveća zlodjela. No, jedno je nastojanje da se koliko-toliko objektivno sagleda šta se zapravo odigravalo na prostoru druge Jugoslavije od kraja osamdesetih do sredine devedesetih godina, uz sva moguća subjektivna zastranjivanja uslovljena prije svega obimom ličnog i porodičnog stradanja, a drugo je krajnje pristrasno optuživanje samo jedne strane za sva zlodjela počinjena u ratu, sa dodatnim zaključkom o urođenom zlu jednog naroda, njegovoj genocidnosti i slično."

O SARAJEVU

Možda i najbolji tekst u ovoj knjizi zove se Dugo putovanje kroz noć koje predstavlja autobiografski izvještaj o četiri mjeseca koja je Kecmanović proveo u opsjednutom Sarajevu, zatim o izlasku i putovanju preko (tadašnje) Herceg-Bosne, a zatim Splita i Zagreba te Mađarske do Beograda, potom pokušaje zaposlenja u Beogradu i naposljetku odlazak u izbjeglištvo u Australiju. Naročito je dobar i dragocjen Kecmanovićev izvještaj o vremenu koje je proveo u gradu pod opsadom. Kao neko koje i sam mjesecima bio izložen snajperskim hicima i artiljerijskim granatama, Kecmanović osjeća "silan bijes prema ljudima koji su uništavali grad i ljude u njemu". S druge pak strane, doživljava i nekoliko iskustava koja počinju da mu ukazuju na to "daje Sarajevo vjerovatno bilo, ali da više nije njegov grad". Kecmanović je svjedočio tome kako su Sarajevom zavladale lokalne harambaše i rutinskoj sumnjičavosti spram Srba te provokacijama i prijetnjama kojima su bili izloženi samo zbog svoje nacionalne pripadnosti. U tom smislu, Kecmanovićevo svjedočenje podriva dva dominantno proširena a međusobno suprostavljena narativa o opsadi Sarajeva koji postoje u srpskoj javnosti. Onaj prvi po kojem nikakve opsade nije ni bilo, nego su, eto, muslimani sami sebe granatirali, već neko vrijeme je sveden na zabran opskurnih šovinističkih glasila. Postoji, međutim, i drugi narativ, uzrokovan mješavinom zloće i neznanja, a koji zabranjuje da se uopšte govori o stradanju sarajevskih Srba jer je to tobože desničarski i šovenski, mada je upravo takav stav inverznonacionalistički. Komedijant slučaj je htio da sam upravo u vrijeme pisanja ovog teksta naišao na divan primjer te vrste. U Novostima, zagrebačkom tjedniku srpske manjine, književni kritičar i politički analitičar Saša Ćirić piše o romanu Sabo je stao Ota Horvata i najednom mjestu veli: "Sabo je apolitičan narator, ali nije nepristrasan, pominje egzodus Srba sa Ilidže pred muslimanskom vojskom posle rata, kao i granatiranje zgrade u kojoj tokom rata boravi majka A., ali ne pominje koje grad granatirao. Pitanje je čiju je perspektivu u ovom poglavlju preneo, porodice A., svog miljea ili (i) svoju ličnu." O zloćudnoj tuposti ovoga pasusa vrijedilo bi napisati veliku analizu, no ovdje nam se valja zadovoljiti tek skicom. Horvat u svom romanu priča, između ostalog o granatiranju u rano jutro 9. februara 1994. godine (samo četiri dana, dakle, poslije prvog masakra na Markalama) tokom kojeg je jedna granata pogodila kuća na Ilidži u kojoj je živjela majka osobe sa inicijalom A, pokojne supruge naratora romana. Ne ulazeći uopšte u pitanje dokumentarne istinitosti cijele priče (mada se po svemu čini daje autentična), pošto je kuća bila na Ilidži koju je u to vrijeme kontrolisala Vojska Republike Srpske, granatu o kojoj je riječ po svoj prilici je ispalila Armija BiH; odnosno, kolokvijalno govoreći, granata nije bila "srpska" nego "muslimanska". Moguće je da Ćirić ne zna daje tokom opsade dijelove Sarajeva (Grbavicu, Vraća, Ilidžu itd.) kontrolisala Vojska Republike Srpske, moguće je da mu je nezamislivo daje u tom ratu i Armija BiH imala nekog oružja (makar i mnogo manje) pa daje iz tog oružja ponekad (makar i mnogo rjeđe, ubijajući mnogo manje civila) zapucala, ali je beskrajno odvratno da zbog svog neznanja i (moralne) tuposti optužuje drugog čovjeka, njegov "milje" i porodicu mrtve žene za "političku pristrasnost" i izobličenu "perspektivu" što u ovom slučaju maltene znači saučestvovanje u ratnom zločinu. Da i ne pominjem širi kontekst gdje se u novinama srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj pripadnik srpske većine u Srbiji, analitičar koji je u cvijetu mladosti, u svojim kasnim tridesetim, otkrio sve čari borbe protiv nacionalizma, ostrvljuje na pripadnika mađarske nacionalne manjine u Srbiji, trenutno gastarbajtera na Zapadu, s optužbom daje srpski nacionalista jer su ga pokvarili otrovni srpski milje i mrtva mu žena Srpkinja. Dragocjenost Kecmanovićeve proze je i u tome što djeluje kao lijek protiv raznih "ćirića".

STRUČNA SUPERIORNOST

Kad smo već kod fenomena etnonacionalizma, njemu je posvećen čitav drugi tom Kecmanovićevih izabranih djela. U ovoj knjizi, najviše pažnje je posvećeno psihologiji etnonacionalizma. Znalačkim i stručnim stilom, ali pitko, Kecmanović piše o socijalno-psihološkim osnovama etnonacionalizma, etnonacionalizmu kao skupu predrasuda i ideologiji, o tematskim karakteristikama etnonacionalističke ideologije, o pokornosti i etnonacionalizmu (pominjući, naravno, čuvene Milgramove eksperimente), zatim o agresivnosti i agresiji kao karakteristikama nacionalizma (pozivajući se na Lorenca, Frojda i Froma), o ulozi religije i autoritarnosti (uz kritiku čuvene Adornove studije). U pravu je zaista Todor Kuljić kada kaže daje Kecmanović ovom knjigom izvršio "socijalno-psihološkudemonumentalizaciju etnonacionalizma" (vidi "Vreme" 1216–1217). U Metapsihijatriji, trećem tomu svojih izabranih djela, Kecmanović se bavi "konceptualnim osnovama psihijatrije". Iako više usmjerena na stručnu javnost, knjiga će biti izuzetno zanimljiva i zainteresovanim laicima. Baveći se različitim definicijama duševnog poremećaja, analizirajući baštinu Mišela Fukoa kao "prethodnika kritičke psihijatrije", Kecmanović dolazi do fenomena antipsihijatrije i postpsihijatrije. Uz obilje ilustrativnih primjera, Kecmanović nam pokazuje fluidnost pojma "sumanutosti" ističući da i duševno zdravi ljudi mogu da imaju sumanute ideje kao i slušne halucinacije, recimo. U posljednjem poglavlju bavi se tezama o mogućnosti "kolektivnog ludila" od ideje o "ludim narodima" do famoznog "ludila udvoje" (folie a deux), tako dragog piscima trilera. U izvrsnom pogovoru, Slobodan Loga kontekstualizuje važnost psihijatrijskih uvida Kecmanovićevih ne samo za bosanskohercegovačku, srpsku i jugoslovensku psihijatriju, nego i mnogo šire, potcrtavajući daje Kecmanović prvi na svijetu koristio izraz "metapsihijatrija". Napokon, u posljednjoj knjizi U potrazi za identitetom psihijatrije, fokus je na filozofiji psihijatrije. Iako ponovo prvenstveno usmjerena na stručnu publiku, knjiga je u pojedinim poglavljima izuzetno intrigantna za sve iole upućene u humanističke nauke. Takvo je, recimo, polemično poglavlje koje se bavi "Frojdovim neuspjelim izletom u socijalnu psihologiju" odnosno "kritičkim čitanjem Frojdove knjige Psihologija mase i analiza ega". U ovoj knjizi Kecmanović se bavi i etikom i moralom psihijatara, odnosno vezama između psihijatrije i politike. Na njenom kraju je već pomenuta Skica za intelektualnu autobiografiju zajedno sa iscrpnom autorovom bibliografijom. Tu nam se Kecmanović otkriva i kao poliglota skoro polihistorskih interesa. Zanimljiv je, recimo, njegov prevodilački doprinos. Još kao student preveo je knjigu izabranih Balzakovih priča pod naslovom Dvostruka porodica koja je izišla u više izdanja, između ostalog, i u kompletu Balzakovih izabranih djela u izdanju Otokara Keršovanija iz Rijeke. S francuskog je takođe prevodio Bernarda Grejthjuzena i Natali Sarot, a sa engleskog Herberta Markuzea. Na samom kraju, ali ne i najmanje važno, vrijedi još jedanput dati sve pohvale ovom Cliovom izdanju. S luksuznim tvrdim koricama, u elegantnoj kutiji, ovaj komplet predstavlja paradni primjer izdavačko-kulturnog događaja prvog reda. Takođe, nemoguće je ne primijetiti izuzetno lijep i njegovan jezik Kecmanovićev, stil eruditski, ali lako prohodan, na kome bi trebao da mu zavidi i veći dio ovdašnjih poslenika takozvane lijepe književnosti. Iako su mnogi od ovih tekstova pisani u Australiji, daleko od zavičaja, iz njih vibrira karakteristična (ijekavska) melodija tipično bosanskog narativnog talenta. Čitanje ovih knjiga potcrtava veličinu praznine koju je stvorio Kecmanovićev odlazak. Ipak, u njima je – i izvan svakog religijskog konteksta – sačuvan dio duše čovjeka koji je svoju životnu energiju decenijama trošio u liječenju duševnih poremećaja i čuvanju duševnog zdravlja.

MUHAREM BAZDULJ
Vreme, br. 1258, 12. februar 2015.


Vezane knjige:
IZABRANA DJELA
Vaš komentar (sva polja su obavezna, vaša e-mail adresa neće biti vidljiva na sajtu)
CAPTCHA Image
Naši partneri
Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu Narodno pozoriste RS Beogradsko dramsko pozorište Bitef teatar Nova iskra Muzej Republike Srpske Akademija umetnosti Muzejsko duštvo Srbije Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske