Prošlo je ljeto, i Jelačić plac se providnošću Božjom, voljom naroda i gradskih otaca opet pretvorio u najveće sajmišno gumno svekolike Hrvatske. Trg je slika društva, Tienanmen kineskog, Crveni trg rusko-sovjetskog, a Trg bana Jelačića hrvatskog. To je tako, ništa ne prigovaram, dok se u subotu oko podnevnoga sata probijam kroz narod, sve gledajući ljude u visini jabučice na grlu, žureći da kupim meso i povirim ima li u Snježane kakvoga voća, jer u jedan moram biti na Rebru, u Edukacijskom centru Istok.

Pred mesnicom, naravno, red: gospodin i gospođa ispred mene kupuju pet manjih lungića i sedam krmenadli. Sjeći?, pita Drago. Srećom, ne treba sjeći, ali gospodin plaća zlatnim Dinersom, pa se čekanje još malo produžava. Hvata me nervoza, nisam se imao gdje parkirati i sada ona kruži oko kvarta, a ja kupujem, i to traje, traje, traje...

Poslije će me sumnjičiti da sam zavirivao po knjižarama, umjesto da idem ravno na Dolac... Kojim knjižarama? I što bih to novo mogao vidjeti u tim knjižarama? Rokovnike, servijete, fascikle, skandinavske krimiće prevedene s engleskog? Ali uzalud: crv sumnje, sjeme razdora i ine trice i kučine, u podnevni zagrebački sat, dok je pošten svijet na špici, a mi jurimo prema Rebru.

Tamo odlazim blago fobičan, istraumatiziran i neurotičan. Čega se najviše plašim: zapravo toga što trenutno živim fobije i traume koje smatram književno savršeno neupotrebljivim. Recimo, ovo: ispred Konzuma štand Markićkinih referendumaša. Ako tata i mama potpišu, dijete na dar dobiva mandarinu.

Na svakom štandu je košarica upravo sazrelih, zelenkastih, svježih neretvanskih mandarina. Ali što bih ja od toga? Dosad sam se liječio pričama, u ovome nema za mene priče. Samo se osjetim kao miš u mišolovci.

Rebro je jedan od arhitektonskih vrhunaca Zagreba. Šteta što je riječ o bolnici, koja je, kao i svaka druga bolnica, corpus separatum, izdvojeni svijet, zasebni teritorij, država za sebe, u kojoj vlada drukčiji vrijednosni sustav i provode se drugi zakoni. Bolest transformira zajednicu, i vlada njome. Iz bolnice se ljudi vraćaju kao iz inozemstva.

Stižemo pred dvoranu u kojoj će se održati promocija Izabranih djela Dušana Kecmanovića. Domaćin je šef psihijatrije na Rebru, doktor Miro Jakovljević. Jednom davno, Kecmanović mu je bio profesor. Pamćenje je ponekad vrlina. Zapravo, teško da bismo u naša doba i našli veću i važniju vrlinu od - tačnog pamćenja. Tu su Kecmanovićevi bližnji, urednik Izdavačke kuće Clio iz Beograda, koja je objavila Izabrana djela, predstavljači i govornici iz različitih domena i svjetova. Dvorana se ispunila do kraja, pa iako nema televizije, nema novinara, a ni selebritija, osjeti se važnost događaja.

Dušan Kecmanović bio je čovjek raskošnih intelektualnih interesa. Ordinirajući liječnik, psihoterapeut s klinike na Koševu, profesor na sarajevskom Medicinskom fakultetu, najmlađi bosanski akademik, autor i urednik udžbenika Psihijatrija iz kojih se učilo i polagalo u cijeloj Jugoslaviji, član uredništva novina za kulturu i društvena pitanja Odjek, prevoditelj Balzaca i Nathalie Sarraute... Prije zadnjega rata već je bio stručan za pitanja etnonacionalizma, objavljivao je o tome članke po stručnim i kulturnim časopisima, još dok se nije znalo ni osjećalo da će ova tema preuzeti vlast nad našim životima i sudbinama.

Nakon nekoliko mjeseci provedenih u opsađenom Sarajevu, u kolovozu 1992. bio je prinuđen da dobrovoljno napusti svoju kliniku i grad. Baš tako, i tim redoslijedom: prinuđen da to učini dobrovoljno. Otišao je u Australiju, u Sidney, ubrzo pokrenuo psihoterapeutsku praksu, i usporedo se nastavio baviti svojim opsesivnim temama: psihijatrijom psihijatrije, odnosom psihijatrije i drugih stručnih i znanstvenih disciplina i, naravno: nacionalizmom. Ono što bi se moralo reći, koliko god se u njegovom slučaju podrazumijeva: nikada nije izdao vlastitu temu, niti je u priči o etnonacionalizmu postao sam svoj pacijent.

U Novom Sadu, jedne od poratnih godina, objavio je knjigu slikovita naslova: “Da li smo sišli s uma ili dokaži da si Srbin”. Njen bi se naslov mogao ispisati kao grafit na nekoj beogradskoj fasadi, ili, uz minimalnu preradu i prilagodbu, i u Zagrebu. Zato ga i navodim, ne navodeći ostale knjige, što ih je Kecmanović marljivo objavljivao u posljednjih dvadesetak godina, uglavnom u Beogradu. Iako se njegov svijet raspao, te je zato i živio u Australiji a ne negdje bliže, gdje bi bio ucijenjen vlastitom sudbinom i intelektualnim stavom, u njegovoj intelektualnoj viziji taj svijet je ostao cijel. U jednome životu bio je jedan čovjek, nije mogao, a ni htio biti dva čovjeka, dvije biografije, dva svjetonazora...

Upoznao sam ga kasno. Dopisivali smo se kratko i rijetko, sjedili u Zatonu, kod Kreše, i jeli do u noć ribu s gradela, i razgovarali. Umro je posljednjeg mjeseca pred umirovljenje, ovog travnja. Htio je živjeti u Zatonu, tu okupljati djecu i unuke. Tražio je mjesto za svoj grob. Meni je to bilo smiješno. Njega je veselilo što mi je smiješno.

Na zagrebačkom predstavljanju, koje se dogodilo dan nakon beogradskoga, govorila je njegova kćerka Jelena, koja živi u Wasingtonu, gdje i predaje, a u Arlingtonu ima privatnu praksu. Klinički psiholog je, nije psihijatar. Govorila je precizno i glasno, vrlo dostojanstveno. Sentimenti nisu za šire društvo, čak ni stručno. Govorio je beogradski sociolog Jovo Bakić, razlažući Kecmanovićevo shvaćanje etnonacionalizma. Uzorno predavanje, lijep stručni jezik, i vladanje govornom rečenicom. Govorio je stari sarajevski psihijatar i profesor, akademik SlobodanLoga. Pa izdavač Zoran Hamović. I na kraju, Miro Jakovljević, koji je vješto i obzirno igrao i ulogu medijatora.

Bez ijedne suze, bez sentimentalnih izljeva i komemorirajućih prisezanja na vječnost i nezaborav, govorilo se dobro i pametno. U svakom slučaju, predobro u odnosu na vrijeme, na politički, medijski i kulturni kontekst, sugeriran kroz novine i televiziju, ali i kroz sajmišna gumna i referendumske štandove.

Da je onaj izvanzemaljac, za kojim traga ovlašteni vatikanski pregovarač s izvanzemaljcima, što ga se ovih dana spominjalo u našim pobožnim tabloidima, u subotu oko podne aterirao s Marsa pa u Edukacijski centar Istok, stekao bi o zemlji i ljudima fatalno krivi dojam. Pametni, rječiti, tolerantni, obrazovani i zabavni, međusobno se razumiju u pola riječi, i uživaju dok slušaju drugoga. Tako bi on svojoj izvanzemaljskoj centrali referirao o nama.

Autor: Miljenko Jergović
Izvor: http://www.jutarnji.hr/komentar-miljenka-jergovica-iz-bolnice-se-ljudi-uglavnom-vracaju-kao-iz-inozemstva-/1225558/
Datum:10.10.2014.


Vezane knjige:
PSIHIJATRIJA PROTIV SEBE
OČIMA PSIHIJATRA
IZABRANA DJELA
Vaš komentar (sva polja su obavezna, vaša e-mail adresa neće biti vidljiva na sajtu)
CAPTCHA Image
Povezani događaji
Naši partneri
Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu Narodno pozoriste RS Beogradsko dramsko pozorište Bitef teatar Nova iskra Muzej Republike Srpske Akademija umetnosti Muzejsko duštvo Srbije Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske