Vreme, 19.02.2015.

Pišu: Mark Tompson i Muharem Bazdulj
 
Danilo Kiš je imao osamnaest godina kada je u Makarskoj, najednom međunarodnom omladinskom kampu, sreo šesnaestogodišnju Džin Mekrindl iz Londona. Šest decenija kasnije, Džin je autorima ovog teksta pokazala prvo ljubavno pismo koje je u životu dobila, pismo koje joj je Danilo uz pomoć cetinjskog prijatelja napisao na engleskom, jednu njegovu "priču o Crnoj Gori", takođe na engleskom, kao i tri rane, do sada nepoznate pesme koje joj je poslao. Sasvim dovoljno da se sa još nekoliko poteza dopuni skica za portret pisca u mladosti
 
U ljeto 1953, kad mu je bilo osamnaest godina, Danilo Kiš se pridružio omladinskom kampu u Dalmaciji organizovanom od strane Udruženja jugoslovenskog učiteljstva. U kampu je bilo trideset četvero mladih iz cijele Jugoslavije zajedno sa dvadeset šestoro momaka i djevojaka iz Velike Britanije, svi između petnaest i devetnaest godina.
 
Britanski kontingent je stigao pod pokroviteljstvom nevladine organizacije po imenu "Savjet za obrazovanje u svjetskomgrađanstvu", koja je promovisala "obrazovanje za međunarodno razumijevanje''. Savjet je učestvovao u pokretanju UNESCO-a 1945, s posvećenošću "razvijanju svijesti o svijetu" među mladim ljudima. Organizovane su konferencije, predavanja i koncerti u Britaniji te ljetne aktivnosti u inostranstvu. SOSG su podržavali saosjećajni profesori i učenici. Naravno, među njima je bilo mnogo ljevičarskih idealista, od kojih su neki bili komunisti.
 
Godine 1953, Džin Mekrindl (Jean McCrindle) bila je šesnaestogodišnja djevojka iz sjevernog Londona. Kad je neko iz SOSG-a posjetio njenu školu ohrabrujući učenike da se priključe ljetnom kampu u Jugoslaviji, Džin je poželjela da pođe. Njen otac je, međutim, bio protiv toga. Aleks Mekrindl je bio glumac, najpoznatiji po radu na radiju (kao i, mnogo kasnije, po ulozi generala Jana Dodone u filmu Ratovi zvijezda IV: Nova nada). "Moj otac je bio strastveni komunista tokom cijelog svog života, još od tridesetih godina dvadesetog vijeka", sjeća se Džin, "pa je pokušao da me ubijedi da ne idem u Jugoslaviju, ponajprije jer se nije slagao s Titovim raskidom sa Moskvom 1948. Pošto ja dotad nikad nisam bila u inostranstvu, putovanje kroz Evropu vozom do Trsta, zatim do Bledskog jezera, a onda brodom preko Jadranskog mora do Makarske, da bismo se družili s drugim mladim ljudima iz zemlje o kojoj niko od mojih prijatelja i rodbine nije znao ništa, djelovalo mije kao nešto čemu ne mogu da odolim, pa i nisam."
 
Između sredine jula i kraja avgusta (tačni datumi su nepoznati), ova grupa je najprije provela deset dana u Sloveniji, a zatim su otputovali u Makarsku gdje su proveli još deset dana. Ovo je bila prva SOSG-ova ekskurzija u neku komunističku zemlju i smatrana je najviše avanturističkom od šest ekspedicija poduzetih tog ljeta, i to zbog "teških uslova putovanja" i "primitivne vrste smještaja". (Ostala putovanja bila su u Norvešku, Berlin, Pariz, Ženevu i Norvič) Bilo kako bilo, sekretar Saveza je zaključio kako su ovi izazovi poslužili "jačanju obrazovanja stečenog putovanjem u inostranstvo".
 
Ovaj sekretar, koji je putovao s grupom mladih, izvijestio je takođe daje "politička diskusija bila intenzivna, ali rijetko, ako i ikad, uzavrela". Fotografija nekih od učesnika kampa na plaži u Makarskoj sugeriše daje politika bila manje važna od zajedničkih zadovoljstava ljeta pored Jadrana. Za barem dvoje od njih, jedno od zadovoljstava bila je i romansa. Jer Danilo i Džin su se zaljubili. "To je zaista bio vrlo kratak susret – njemu je bilo osamnaest godina – pamtim daje bio živopisan i predivan", rekla nam je Džin u svom domu u Londonu. "Mi iz engleske grupe nismo govorili neki od jezika kojim su govorili Jugosloveni, a Danilo i ja smo mogli da pričamo jedino na školskom francuskom, a ni on ni ja ga nismo govorili tečno."
 
Ona je u središtu fotografije, plavokosa, kleči u pijesku u svijetloj košulji. On leži uz njenu lijevu ruku. Nakon ljetovanja, pisali su jedno drugom. Džinina pisma Danilu nisu sačuvana, ali ona još uvijek ima jedno njegovo pismo koje joj je poslao u novembru 1953. Nikad se više nisu sreli.
 
Džin je bila očarana jugoslovenskim iskustvom pa se po povratku u London priključila Savezu mladih komunista. Napustila je partiju nakon 1956. godine, zbog sovjetske intervencije u Mađarskoj, ali je ostala politički angažovana na ljevici kao intelektualka i aktivistkinja; u jednom trenutku čak je bila kandidatkinja Laburista na parlamentarnim izborima. Duže od šezdeset godina otkako je fotografija snimljena, ona je pažljivo čuvala pismo sa svojim dodacima: "pričom o Crnoj Gori" i tri pjesme. "Čuvala sam ovu malu zbirku cijelog života, mada sam se mnogo selila i po Britaniji i u inostranstvu, uključujući dvije godine koje sam živjela u Gani i još dvije u Italiji. Nemam objašnjenje zašto nikad nisam poderala prvo ljubavno pismo koje sam ikad dobila ili zašto ga nisam izgubila tokom putovanja ili povratka kući. Osim ako to nije ljubav, odnosno osjećanje da te volio neko kao Danilo."
 
Do prije otprilike deset godina, Džin nije znala daje Danilo postao slavan pisac. Njihov kratki nevini susret – zajedno sa ovim tekstovima – ostao je u sferi potpuno privatnog. Osim ovog pisma, ne postoji njegov drugi trag u Kišovom pisanju, barem koliko znamo. Ona se sada ljubazno saglasila da priča bude ispričana te nam je dopustila da prevedemo pismo i priču natrag na Kišov maternji jezik. Pismo i priča postoje samo u engleskoj verziji, koju je sa Kišovih izgubljenih srpskih originala preveo njegov prijatelj sa Cetinja, izvjesni Franc Žižek, čija je majka bila Amerikanka (a otac, očito, Slovenac, što Franca čini još jednom "etnografskom retkošću"). Kad je riječ o prevodu, najveća dilema je bila da li da tekst prevedemo na ekavsko ili ijekavsko narječje. Kao cetinjski gimnazijalac, Kiš je govorio i pisao ijekavski, što se vidi iz ranih radova, pa i pjesama priloženih uz pismo. Ipak, znajući daje Kišov književni glas prepoznatljivo ekavski te svjesno izbjegavajući pokušaj nekakve forenzičke rekonstrukcije originala, odlučili smo se za ekavicu.
 
 
Pismo Džin
 
Ovo pismo ipak nije najstariji primjer Kišove proze koji je sačuvan; priča "Crveni bik" objavljena je ranije iste godine; takođe, u vrijeme pisanja pisma priča "Juda" objavljena početkom naredne godine bila je vjerovatno završena. To, međutim, jest najstarije njegovo pismo za koje znamo. Prvo što u pismu primjećujemo jesu njegova blistava iskrenost, direktnost i srdačnost. To su osobine čovjeka i (neodvojivo od toga) umjetnika koje su privlačile ljude Kišu tokom cijelog njegovog života, dok su odbijale nekolicinu onih koji nisu vjerovali u njih ili su ih nipodaštavali. Ranjivost i nježnost, ali bez slabosti: to je karakteristična kombinacija.
 
Pismo sadrži prvi izvještaj o Kišovim "ranim jadima": očeva smrt u holokaustu, majčina smrt na Cetinju i sestrin skorašnji odlazak. On nabraja ove događaje bez samosažaljenja, više kao važne činjenice o samom sebi. "Uvek gladan i uplašen" prije nego je stigao u Jugoslaviju 1947. godine, Kiš je sada "sam". To je pozadina pjesme Svatovi, objavljene dvije godine kasnije: "...Crni su mi odnijeli / majku // a bijeli/sestru..."
 
Čudno je pročitati frazu "u nekom konclogoru" i zatim shvatiti da te 1953 – samo osam godina poslije kraja rata – ime Aušvic nije još posjedovalo svoju strašnu vrtoglavu moć, moć koja se danas doima neizbrisivom.
 
Naposljetku, pismo završava zvučnim samopotvrđivanjem: "Nemoj da te iznenađuje što ja pišem ovako, jer ja sam pesnik". Imao je takođe pravo da se nazove proznim piscem ili pripovjedačem, jer su "Crveni bik" i posebno "Juda" zanimljiviji od njegovih tadašnjih pjesama, ali pjesnik je u to vrijeme bila vokacija kojoj je težio.

 
Pesme
 

Tri pjesme koje je Kiš poslao Džin Mekrindl su ljupke i fine. Nažvrljao je "MajkaIII" pri dnu papira sa Odjekom iz djetinjstva; po svoj prilici je smatrao kako ona čini triptih sa Oproštajem sa majkom i Susretom s majkom u jesen, pjesmama objavljenim tokom 1953. Ako je i sačuvao kopiju ove pjesme, mora da ju je poslije izgubio. U svakom slučaju, nije je objavio. To sugeriše da čak ni tada nije pridavao tako veliki značaj svojoj poeziji.
 
Raskršće sa ozbiljnošću evocira nepredvidljivi susret s Džin, a njeno lice koje sija od sreće za nas je – prepoznatljivo i čudesno – lice s fotografije. Ali pjesnik zna bolje od čovjeka. "I obećavam da ćemo se videti", napisao je Kiš u pismu, dok pjesma anticipira trajni rastanak.
 
Od ove tri pjesme, ona treća – bez naslova – najbliža je Kišovoj prozi. Njena "seoska kafana" je romantično-melanholična verzija košmarne seoske krčme iz priče "Juda", u kojoj (Eduarda) Kona vrijeđaju druge pijanice "u ekstazi antisemitizma".
 

Pismo o Crnoj Gori
 
Skoro potpuno odsustvo pisanja o Crnoj Gori u Kišovom opusu je često komentarisano. Osim jedne ili dvije stranice u romanu Bašta, pepeo i nekoliko rasutih rečenica u esejima i intervjuima, on skoro da i ne kaže ništa o zemlji u kojoj je živio sedam godina i koju je redovno posjećivao do kraja života. Roman o Cetinju koji je "dugovao sebi", kako je rekao u intervjuu iz 1982, nikad nije doživio milost uobličenja. Tako daje neobično u naše vrijeme otkriti tekst posvećen Crnoj Gori, napisan pred kraj njegovog življenja tamo – tekst namijenjen samo jednom paru očiju. Uza sve, on tekst naziva priča, ne esej ili skica. I ima pravo, pošto ovaj mali tekst ima književnu notu. Ako želi da ga se prati, Kiš mora da nađe način da komunicira preko barijera jezika i znanja. Jer što se tiče čitateljke i njenog predznanja o Crnoj Gori, Kiš 0 tome sa sigurnošću ne zna ništa, osim njene spremnosti da bude zainteresovana. Ovakva pretpostavka za Kiša je bila pravi temelj veze između pripovjedača i publike; zapravo to je ključni temelj za dosezanje univerzalnosti koju je on cijenio kao jedan od najvrijednijih atributa književnosti, možda najvrijedniji od svih.
 
Treba, dakle, svojoj temi da pristupi na način koji će čitateljku prvo da angažuje, a zatim da je informiše. Započinje tradicionalno prvom karakteristikom Crne Gore – njenom veličinom – te nastavlja u neuobičajenom maniru. Mogao je da napiše "Crna Gora je vrlo mala", ali to bi bilo opšte mjesto. Umjesto toga, on ispisuje tajanstveno upozorenje kazavši kako će, čak i ako nađe ovu zemlju na geografskoj karti, vrh njene olovke daje cijelu prekrije. Ova mala igra sa perspektivom u jednom potezu dovodi Džin u vezu s Crnom Gorom. I prelijepo funkcioniše, što je i Kiš morao da osjeti, jer je slika ostala da lebdi u njegovoj imaginaciji vrativši mu se deceniju kasnije dok je pisao Baštu, pepeo, kad je ponovo povezala otadžbinu njegove majke sa ženskom ljubavlju:
 
"Moja je majka pokušavala da bajkama jesenjih kiša suprotstavi svoju sopstvenu legendu, situiranu u prostoru i vremenu, pa mije, kao dokaz, donosila kartu sveta (1:500.000, nađenu u očevoj zaostavštini), na kojoj bi mi vrhom svoje pleteće igle označavala tu Arkadiju, taj sunčani Eldorado njenog idealizovanog detinjstva, tu ozarenu Maslinovu goru, taj Montenegro."
 
Zatim se fokusira na mapu kojom Džin ne bi trebalo da se posluži i nudi metaforičku "transpoziciju" od one sorte za koju će kasnije u svojoj literaturi postati majstor; papir na geografskoj karti izgleda kao daje po njemu prosuta kafa, ali ta (nepostojeća) kafa predstavlja (stvarne) stijene i mala polja. To je bajkovit pejzaž, ali Kiš to ne kaže direktno; on veli da kad bi Džin to mogla vidjeti, onda bi se možda prisjetila bajke. Dosjetka o veličina polja je varirana u humornoj slici: ona su čak i manja od traktora koji ih oru. (Usput rečeno, jedini traktori u Kišovom opusu izuzev ovih pojavljuju se u posljednjoj priči Grobnice za Borisa Davidoviča, u inventaru slika iz Darmalotovljeve poezije: "gmizanje traktora i lokomobila u zlatnoj pšeničnoj preriji".)
 
Pominjanje traktora dopušta Kišu da uvede drugu crnogorsku temu: sponu tradicije i modernosti. Ostatak ovog paragrafa ugodno je pitoreskan sve do posljednje rečenice: "I reč 'crnogorski' za tebe više neće da označava samo veselu šarenu narodnu nošnju, nego nešto manje šareno, ali intenzivnije." Ova iznenadna antiteza između couleur locale i intenziteta pojavljuje se niotkud i nepogrešivo upućuje na Kišovu kosmopolitsku književnu poetiku.
 
Tu je zatim i iskren sažetak mitova o herojskoj Crnoj Gori – istih mitova na čiji račun će 25 godina kasnije u Času anatomije da zbija šale: "...sve junak do junaka, Crnu Goru i sedmero brda nikad Turci nijesu poharali, nikad pokorili, a meni se činilo da sam ja sve te pesme već jednom čuo, da sam sve te priče, one iz školskog udžbenika (Jagoš Jovanović: Istorija Crne Gore) i usmenog predanja, sa užasnim, homerskim preterivanjima, već negde čitao..." Da Kiš kao osamnaestogodišnjak nije nekritički uživao u ovim mitovima, njegovo seciranje nacionalizma u zrelim godinama ne bi zvučalo istinito niti bi nosilo istu ubjedljivost.
 
Zatim pominje Njegoša, ime koje jedva da postoji u njegovom objavljenom opusu. Pohvala Njegošu je konvencionalna, što nam zapravo olakšava da shvatimo zašto nije imao šta da kaže o njemu u kasnijim godinama. Ali vrijedi vidjeti kako mu um već funkcioniše komparativno i kako uvodi Miltona. Komparacija je komunikacija; Kiš traži vezu sa prijateljicom iz Engleske preko engleske književnosti.
 
Dovodeći svoju mikro hroniku do savremenosti, Kiš veliča ratno junaštvo Crnogoraca, a zatim slavi poslijeratnu obnovu. U ljudskom i istorijskom smislu, posljednji dio priče je dirljiv i nemoguće gaje čitati bez nostalgije za patriotskim ponosom i vjerom u budućnost te generacije. To je oporo podsjećanje na zajedničku posvećenost koja je davno nestala i koju je danas teško razumjeti. U književnom smislu pak, pasus nudi malo otkriće: on zapravo proširuje domen Kišove ekspresije. Jer on predstavlja, barem koliko nam je poznato, jedini primjer njegovog pisanja koji odobrava zvanična režimska opšta mjesta: "Ne, Crna Gora nije poljoprivredna zemlja. Njene vrednosti su boksit, nafta, železna ruda i druga prirodna bogatstva koja dosad nisu eksploatisana te će ona biti srećnija i lepša zemlja nego ikad pre." Ovaj posve bezazleni entuzijazam spram industrijskog razvoja sadrži dašak žanra socijalističkog realizma koji istoričarka Šila Ficpatrik zove "dečko sreće djevojku koja sreće traktor". Njegov mladalački entuzijazam koji potiče od potrebe (koju će uskoro prevazići) za osjećajem pripadnosti, jedan je od mogućih korijena Kišovog shvatanja štetnog saučesništva Darmolatova, prilagodljivog liričara sovjetske stvarnosti iz Grobnice za Borisa Davidoviča. Zahvaljujući Džin Mekrindl sada malo bolje razumijemo polaznu poziciju onoga što je Suzan Zontag prozvala Kišovim "književnim putovanjem".

Vreme, br. 1259, 19. februar 2015.


Vezane knjige:
IZVOD IZ KNJIGE ROĐENIH
Vaš komentar (sva polja su obavezna, vaša e-mail adresa neće biti vidljiva na sajtu)
CAPTCHA Image
Naši partneri
Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu Narodno pozoriste RS Beogradsko dramsko pozorište Bitef teatar Nova iskra Muzej Republike Srpske Akademija umetnosti Muzejsko duštvo Srbije Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske