"Vreme", Beograd, 12.11.2015.

Srpski intelektualci jednom će morati da nauče "lekciju" da se pri dodiru sa svetom zauvek maknu iz biparticije čija su dva nepomirljiva dela prepoznatljiva namrgođena uvređenost sjedne ili, kao ovde, izvinjavajuća mea maxima culpa snishodljivost s druge strane

 

Skoro svatko tko se devedesetih našao u Holandiji ili Belgiji – u Nizozemlju ukratko – prepoznat će odmah ime Jelice Novaković, jednog od dvoje autora ove knjige. Njezin mali dvodjelni rječnik, kao i gramatika holandskog bili su jedini referentan, koliko ograničen, priručnik za učenje jezika, a te dvije knjižice istovremeno su figurirale i kao trajna metafora činjenice o tome da naši ljudi stigli po raspadu svoje zemlje u Beneluks, iza svih mitova o snazi i važnosti države (i država) zapravo nisu imali nikoga ni ničega – ni rječnika, ni referentnih knjiga, ni kulturnih (infra) struktura – bilo čega što pametne i brižne zemlje ostavljaju svojim subjektima kao pomoć. No to je već za drugu priču.

Njen kolega i su autor knjige Posledice jednog pucnja (srpsko izdanje Clio, 2015; u originalu: Wat kwam er uit een schot?), Belgijanac Sven Peters, otvorio je drugi krug asocijacija Ima kod Britanaca poznata vic-igra: "Nabroj pet poznatih Belgijanaca", u kojoj (namjernim pleonazmom) insularni otočani odgovaraju ironično-samosvjesnim pop-kulturnim klišeom: "Žan-Klod van Dam", dok će neki eventualno dodati i detektiva Poaroa, Akcijski lik Agate Kristi.

Belgija je, kao i za većinu anglosaksonskog svijeta, dakako kliše male i jedva znane evropske zemlje (It's Tuesday, so it must be Belgium, zvala se američka filmska komedija). Kad bi se iza te duhovito šovinističke šale pogledalo malo dublje, uostalom kao i kod većine takozvanih malih kultura, flamansko-valonski pečat na civilizaciji sve je osim mrlje na mapi za nevješto oko: Rubens, Van Ajk, Rene Magrit, Meterlink, Žorž Simenon, Alfred Saks, Đango Rajnhardt, Žak Brel, Erže – do naših dana i Herman Ipen, Jana Fabre, do najnovijeg, fascinantnog "pop-artista" što stoji iza nadimka Stromae.

SRPSKO-BELGIJSKE VEZE

Belgija je komplicirana i delikatna kultura, ponešto nejasnog nacionalnog identiteta, stiješnjena između dominantnijih kultura, a podijeljena jezikom i ekonomijom Da, očita analogija bi se odmah mogla izvući – pa iako nije baš sasvim što bi se ovdje logično moglo pomisliti, ovo posljednje moglo je svakako, hipotetski bar, povezati i na dubljoj razini dvoje autora kod pisanja ovakve knjige.

Za nas ključan Prvi svjetski rat, točka je koja je vjerojatno najviše oblikovala i belgijski, trajno rezignirani nacionalni karakter. Odatle upravo, iz takve dijeljene historijske važnosti "Velikoga rata", krenulo je i dvoje autora kako bi pronašlo i osvijetlilo nešto potpuno neočito: veze između Srbije i Belgije, s događajem iz juna 1914. u Sarajevu kao zaponcem, i sve što je iz toga proizašlo.

Sam način kako je nastala knjiga Novakovićeve i Petersa ne djeluje (osim za postmoderne "optimiste") kao dobra ili ozbiljna preporuka: tekst je rezultat višemjesečnog dopisivanja na skajpu (!), što je valjda neka današnja, (post)moderna varijanta epistolarnosti. No, unatoč takvoj predpriči i "metodu", otvara se pred čitateljem jedna potpuno nepoznata a iznenađujuće bogata historija neočekivanih i katkad zapanjujućih tajnih veza između dvije zemlje.

Krećući za pištoljem, sjajnom ironičnom žanrovskom dosjetkom i dvostrukošću – naime "brauning", model FN-1910 iz kojeg je pucao Princip, bio je belgijske proizvodnje (dok se sam lik koji ga je doturio, Šarl Duse, "belgijski profesor mačevanja i član lože", nudi odmah kao motiv za romanopisce) – iz toga knjiga se dalje otvara kao izuzetno vrijedan pregled historije pisanja belgijske i holandske štampe od trenutka atentata do početka rata i kasnije, sve do danas. Pored toga, knjiga je i svojevrsni kompendij utjecaja toga događaja i u tamošnjoj književnosti i, kuriozno, likovnosti, odnosno šire kulturi; skup silno zanimljivih tragova koje je trajno ostavio Principov pucanj – kako doslovno tako i, interesantnije, kroz tajne puteve jezika. Pregled tih veza izvršenje uzornom marljivošću i ako bude i malo pameti, budućim bi istraživačima i nadati se, naročito literatorima mogao služiti kao neprocjenjiv "sirovi materijal". Zato, kad bi i bilo mjesta, prepričavanje otkrića iz knjige pokvarilo bi najvrjednije – da se ostavi čitatelju da otkrije, koliko mračnu toliko i čarobnu riznicu priča što su nastale iz tadašnjih veza zemalja s dva suprotna kraja Evrope.

PRAVDANJE

Pored konkretnih izvora i iznešenih, iskopanih podataka, knjigu čini serija komentara i impresija koje ispisuje dvoje autora-sugovornika što kroz spomenute kompjuterske sesije "razgovaraju" o historiji događaja i njegovoj percepciji i tumačenjima u Belgiji i Holandiji

Nastranu što se pri tome brzo javlja prva uočljiva mana, čisto tehničke prirode – izmjene glasova korespondenata, kad piše Novaković a kad Peters, nisu grafički označeni na stranici, što često zbunjuje čitatelja – nažalost, upravo njihove opaske, zaključci i povlačenje nekih analogija (vrlo paušalnih, čim se autori nađu u malignom "tada i danas" žanru proizvoljnosti usporedbi), iz više razloga kvare neupitnu vrijednost impresivne, metodično skupljene, arhivske građe i literature. Nesumnjiva implicitna vrlina knjige jest i to što ona spada u mali ali beskrajno bitan korpus antirevizionističkih knjiga o Atentatu i posljedicama, u svjetlu goleme produkcije historijskog revizionizma spram Principovog pucnja. U tom smislu, čak i kad su argumenti, pogotovo oni Novakovićeve, kristalno jasni i materijalno i etički neumoljivi, sve je izneseno takvim slabašnim, do iritacije pomirljivim tonom, da to na kraju izaziva spektakularnu kontrareakciju.

U takvoj retorsko-misaonoj slaboći nalazi se i kardinalna greška ove, rekli smo, važne knjige. Za primjer jedna tipična holandska, samouvjerena novinarska budala tako, konsternirano pita autoricu da "kako je moguće daje u Beogradu dato ime ulice jednom ubici" – eto, taj neznalačko-moralizatorski licemjerni princip ostao je do danas kao sama suština bitnog dijela kulture s kojom Novakovićeva pokušava ovako, suviše pomirljivo komunicirati. Ona odmah pada u daljnju grešku, također uobičajenu: u ton gotovo izvinjavajući, što je poznata pojava kod mnogih u srbijanskoj inteligenciji, traumatiziranoj medijskom slikom o kolektivu i vječnim vlastitim strahom od moguće optužbe za nacionalizam Zato, i kad odmah potom navodi niz Principovih prethodnika i suvremenika – redom boraca za slobodu i tiranoubojica – Novakovićeva, za razliku od tradicionalno "relaksiranog" Zapadnjaka Belgijanca Petersa djeluje kao da se permanentno brani, umjesto da parira ideologiji i neznanju isključivo iz pozicije i stava jednakosti. Tu je stvar trebalo riješiti drugačije, radikalno, jednom nedvosmislenom i prezirnom gestom – da se sve to, takav neznalački stereotip, uz argumentaciju jasno – odbije kao uvreda apodiktički, onako kao što se jedino može postupati s agresivnim ignorantima koji po definiciji uvijek dolaze u paketu s toksično tupim pridikovanjem. Ovakav manjak snage, ponovo, kao trajna popudbina dijalektičke slabosti, pitanje je i nečega drugog – stila naime, retorske kapacitiranosti, u klasičnom smislu ars rhetoricae (prostije: umjesto da on tebi – ti njemu očitaš lekciju), a kao rezultanta gore navedene kolektivne psihološke uslovljenosti i, iz nje, anksioznosti.

Srbijanski intelektualci zbog toga će jednom morati naučiti drugačiju, a ključnu "lekciju" – to da se pri dodiru sa svijetom maknu zauvijek iz biparticije čija su dva nepomirljiva dijela prepoznatljiva namrgođena uvrijeđenost s jedne ili, kao ovdje, izvinjavajuća mea maxima culpa snishodljivost (pa makar se iznosili neoborivi kontraargumenti!), s druge strane.

Svaki Bildung, humboltovski rečeno, svako buduće intelektualno odrastanje ovdašnje, ovisit će uvelike upravo od nadilaženja te dvije suprotnosti – bez toga nema zrelosti, bez toga će se uvijek ostati u inferiornosti podesnoj za paternaliziranje svake vrste i od svake strane kojoj to bude palo napamet. U stjecanju samosvijesti i borbi protiv potonjega, upravo ovi primjeri odnosa jedne slabo znane sjevernoevropske kulture spram ključnog perioda naše povijesti pak, mogli bijednom biti neočekivan oslonac i osnaženje.

ĐORĐE MATIĆ

Vreme, br. 1297, 12. novembar 2015, str. 45–46.


Vezane knjige:
POSLEDICE JEDNOG PUCNJA
Vaš komentar (sva polja su obavezna, vaša e-mail adresa neće biti vidljiva na sajtu)
CAPTCHA Image
Naši partneri
Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu Narodno pozoriste RS Beogradsko dramsko pozorište Bitef teatar Nova iskra Muzej Republike Srpske Akademija umetnosti Muzejsko duštvo Srbije Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske