 |
|
Preveo sa engleskog Đorđe Krivokapić.
Likovna oprema Nikola Kostandinović.
F 13 x 20. S 490. Tvrdi povez. Latinica.
Autor:
RONALD
HARVUD rođen je 1934. godine
u Keptaunu u Južnoj Africi. Zbog mladalačke opčinjenosti teatrom,
njegove umetničke sklonosti prvi put su se aktivno ispoljile kroz
glumačke ambicije. Zbog njih je Harvud u sedamnaestoj godini napustio
Južnu Afriku da bi upisao Kraljevsku akademiju dramskih umetnosti
u Londonu. Drame Garderober (1980), zatim Na
čijoj strani (1993) i Majstor (1996) nude
veliki deo odgovora na pitanje kako je i zašto odličan prozni pisac
Ronald Harvud dospeo u senku vrhunskog dramskog stvaraoca Ronalda
Harvuda (njegov roman Dom iz 1993. godine prevedena
je na srpski jezik u Nolitovom izdanju). Samo je iz pera jednog
takvog pisca mogla da nastane iscrpna i krajnje zanimljiva Istorija
pozorišta.
Drama
Garderober bila je na repertoaru Jugoslovenskog dramskog
pozorišta, Na čijoj strani – Ateljea 212, a Majstor
– Narodnog pozorišta u Beogradu.
Knjiga:
Istorija
pozorišta Ronalda Harvuda je deo velikog projekta koji je,
osim pisanja knjige obuhvatio i realizaciju televizijske (BBC i
Time-Life Inc.) serije na istu temu. Knjiga je imala namenu da upotpuni
seriju, a obe su započete istovremeno, početkom 1976. godine.
Tema
serije, a i ove knjige, jeste da dramu predstavi kao vanvremensku:
bez obzira kada je ona prvobitno stvorena, svaka nova generacija
ponovo je vraća u život. Onog trenutka kada neku dramu izvode živi
glumci pred živom publikom, ona postaje savremeni doživljaj. Ako
živi, ona živi u sadašnjosti, ne u prošlosti. Ono što je važno u
pozorištu to je puls života, imaginativni naboj koji se može stvoriti
kada se glumci i publika spoje.
Knjiga
obuhvata period koji doseže do početaka pozorišta, pa do današnjih
dana (Atina, V vek pre n.e. – XX vek). Ona pokušava da prati način
na koji je pozorište opstalo kao živa tradicija tako što je stalno
dokazivalo sopstvenu neophodnost, menjajući se u zavisnosti od životnih
šema, često utičući na njihov oblik i boju. Pozorište uspeva da
žonglira s dva naizgled suprotna kvaliteta, i da ih oba održi u
vazduhu. Pozorište zavisi od činjenice da je ono jedna efemerna
umetnost stila i izvođenja, a ipak isto tako mora da bude, i uvek
je i bilo, moćna snaga u društvu i arena u kojoj su ljudi u stanju
da istražuju sebe kao i svet u kome žive.
|