Povodom 80 godina od rođenja Kiša, Tompson će svoju knjigu predstaviti sjutra na Cetinju, a dan kasnije i u Baru

Engleski istoričar, pisac, novinar i univerzitetski predavač Mark Tompson, autor je knjige “Izvod iz knjige rođenih: priča o Danilu Kišu”, za sada, najkompletnijeg i najkompleksnijeg djela o ovom piscu, objavljenog u inostranstvu, u izdanju  “Kornel junivirziteti pres”, a u Beogradu kod izdavačke kuće “Clio”. Knjiga je prvobitno objavljena u USA i Engleskoj, potom prevedena na njemački, a trenutno se pripremaju prevodi na španski i kineski jezik. 

Sa pojavom Tompsonove knjige kreće novi val interesovanja za ovog svjetski poznatog pisca, pa engleski izdavač “Penguin books” je nedavno objavio drugo izdanje “Encklopedije mrtvih” s Tompsonovim predgovorom. Pored ove, Thompson je napisao i objavio knjige “Kuća od papaira  - Kraj Jugoslavije” (1992), “Kovanje rata” (1994 i 1999), i knjigu “Bijeli rat” u kojoj se bavi italijanskim frontom u Prvom svjetskom ratu. I ono, što je možda za nas interesantno, Tompson je  devedesetih radio kao politički savjetnik za UNPROFOR u Zagrebu a zatim na Prevlaci. Važi za dobrog poznavaoca prilika na Balkanu.

Povodom 80 godina od rođenja Danila Kiša, sjutra veče će Nacionalna biblioteka “Đurđe Crnojević” na Cetinju, u svojim prostorijama organizovati promociju Tomsonove knjige o  Kišu, u 19 sati, na kojoj će pored autora govoriti književnik Mladen Lompar, slikar Dimitrije Popović i urednik izdavčke kuće “Clio”, Zoran Hamović. Dan kasnije, u srijedu, 19. avgusta, u okviru Barskog ljetopisa, biće predstavljena Tomsonova knjiga, o kojoj će pored autora govoriti književnik Miraš Martinović, slikar Dimitrije Popović i urednik beogradskog izdanja Zoran Hamović. Moderator večeri biće Milun Lutovac.

Iste večeri u Baru će biti otvorene dvije izložbe posvećene Danilu Kišu: “Likovni izraz Danila Kiša”, u Dvorcu kralja Nikola u 21 sat i izložba “Tajno lice  knjige” u galeriji “Velimir A. Leković” u 23 sata.

Napisali ste najkompleksniju knjigu o Danilu Kišu. Interesuju me Vaši prvi susreti sa djelom ovog pisca. Kako se i kada to desilo? 

“U jednoj londonskoj prodavnici starih knjiga pronašao sam iskrzani primjerak 'Grobnice za Borisa Davidoviča'. Bilo je to 1987, iste godine kad sam prvi put posjetio Jugoslaviju. Na mene su snažan utisak ostavili snaga i ljepota stila, gustina te proze, politička strast, zagonetna priroda pripovjedaka - koje su istovremeno bile blistavo jasne i duboko misteriozne... Nekoliko godina kasnije, odlučio sam da želim nešto da napišem o Kišu. Tako sam počeo da skupljam građu godinama prije no što sam znao šta ću napisati.”

Vi nalazite formu, jedinu moguću, bez koje Vaša knjiga ne bi bila to što jeste. Kako se odlučujete za ovakvu formu, koju bi, da su je pisali, izabrali i Borhes i Kiš...

“Književna biografija je popularan i uticajan žanr u izdavaštvu Velike Britanije i Sjedinjenih Država. Jedan od razloga te popularnosti je to što je književna biografija uvijek davala 'pribježište' onim vidovima realističnog pripovijedanja koji su sve više problematični i donekle omalovaženi  u ozbiljnoj književnoj prozi. Psihološki naturalizam, zaplet zasnovan na uzroku i posljedici, opisi prirode kojima oblik daje patetična zabluda, sloboda pripovijedanja u trećem licu: ta, i druga svojstva tradicionalog pripovijedanja neometano vladaju u književnim biografijama, i mnogi čitaoci u tome veoma uživaju.

Lično, nisam pasionirani čitalac biografija i želio sam da sa svojom knjigm napravim nešto drugačije. Bilo je i drugih motiva za davanje prednosti ekperimentalnoj formi. Prvo, shvatio sam da ne mogu uzeti zdravo za gotovo da potenicijalni čitaoci znaju bilo šta o Kišu kao piscu i kao osobi, zbog toga što je Kiš bio bukvalno nepoznat na engleskom području, izvan malog kruga ljubitelja modernističke književne proze. Stoga mi je bilo potrebno da izbjegnem da o Kišu pišem kao da očekujem da čitaoci već znaju nešto o njemu. Bilo bi to s moje strane arogantno i odvratilo bi potencijalne čitaoce. Takvu arogantnost sam mogao da izbjegnem, paradoksalno, ako pronađem kompoziciju knjige koja će sama za sebe privući pažnju kao nešto izuzetno.

Takođe, bio sam svjestan da mi nedostaje bogatstvo arhivskih i dokumentarnih izvora koji su neophodni da bi se napravila jedna tradicionalna biografija, ona čiji uspjeh zavisi od toga koliko je dostignuta gusta tekstura autentičnih detalja.

I tako, jednog zimskog popodneva, poslije nekoliko sati provedenih među Kišovim knjigama i hartijama u SANU, šetao sam Kalemegdanom čekajući svoju porodicu. Tad se rodila zamisao da svoju knjigu izgradim oko Kišovog kratkog autobiogrfskog teksta 'Izvod iz knjige rođenih'. Što sam više razmišljao, to mi se boljom (i prikladnijom) ta zamisao činila.”

Vi ste napisali svojevrsno literarno djelo. Opsežnu biografiju, studiju, ali i roman u najmodernijem smislu te riječi. Lično sam imao utisak, nakon što sam je pročitao, da se radi o imaginarnoj biografiji neke mitske ličnosti?

“Vjerujem da su svi podaci u mojoj knjizi tačni. Ipak, slažem se s vama: završeno djelo je, nekako, roman, ili veoma slično romanu. Mora biti da je to zbog forme, ili strukture. Takođe, vjerovatno, i zahvaljujući preciznosti pisanja. Najljepši kompliment knjizi dala je Vesna Goldsvort, koja je rekla da je dostigla milost biografskog uobličenja. Nadam se da je to tačno! (Ona je, naravno, aludirala na jednu od omiljenih Kišovih rečenica, o milosti uobličenja kao neophodnom elementu dobrog pisanja).” 

Sve velike knjige, a ova jeste,  darovane su. Poklonjene od nekog. Imam utisak da ste i Vi ovu knjigu primili kao poklon?

“Pošto sam došao do forme, odnosno strukture, stekao sam samopouzdanje da će knjiga 'raditi'. Čitao sam biografije koje svedoče o autorovoj razočaranosti temom koju su izabrali. Drago mi je što se meni ništa slično nije desilo. Bio sam siguran, sve vrijeme, da će samo ako dam sve od sebe moje djelo biti dostojno onog što je ostvario Kiš - i da ću samo tako imati priliku da postupim ispravno prema tom dostignuću. U tom smislu, moja knjiga svjedoči o inspirativnom uticaju njegovih knjiga. Naravo, ne tvrdim da se ona može porediti s njegovim...”

Razgovarali ste sa ljudima, Kišovim savremenicima, obilazili ste mjesta, Kerkabarabaš u Mađarskoj, gdje je Kišova porodica u ratu našla utočište i spas, i Cetinje, gdje Kiš živi u poratnom periodu. Kakve utiske nosite?

“Imao sam utisak da je istorija (ili Istorija) samo jednom narušila svakodnevni seoski život Kerkabarabaša. Dogodilo se to jednog dana u proljeće 1944, kad su Eduard Kiš i njegovi rođaci odvedeni u Zalaegeršeg, a zatim u Aušvic. Taj utisak oslikava uticaj koji je Kišova proza već izvršila na mene, mnogo prije nego što sam otputovao u Kerkabarabaš.”

Koliko je Cetinje značajno za Kiša? Nosio se mišlju da napiše roman o tom gradu iz vremena kada je u njemu bilo četrnaest amabasada, pa je odustao, s izgovorom da je takvu knjigu napisao Andrić o Travniku?

“Cetinje je za njega ostalo značajno, emotivno i, da tako kažemo, intelektualno. Tu je u školi sklopio prijateljstva za cijeli život. Otkrio je književnost u biblioteci svog ujaka i u Nacionalnoj biblioteci. Kasnije u životu, rekao je da je odlučio da ne napiše roman o Cetinju iz vremena ambasada jer nije želeo da ga optuže da imitira Andrićevu 'Travničku hroniku'. Isto tako je vjerovao da nije mogao pisati o svojoj majci u književnom proznom djelu, a ona je umrla u Cetinju nakon strašne i duge patnje prouzrokovane neizlječivom bolesti. Pitam se da li je postojao i neki drugi razlog: naime, njegova najbolja djela su inspirisana gubitkom, a on nikad nije ’izgubio’ Cetinje. Redovno se vraćao i uvijek tu imao voljene srodnike i prijatelje.”

Dubrovnik je bio idealno mjesto za njega, kao i Didak Pir, ličnost o kojoj je razmišljao da napiše roman. Valjda zbog kosmopolitizma kojim odiše taj grad i čudne sudbine junaka te nenapisane knjige.

“Slažem se s vama. Ne znamo da li bi uspio da pronađe način kako da napiše taj roman, tako da smo potpuno slobodni da zamišljamo kakvo bi divno djelo to bilo!”

Kiš je kompleksna pojava, rekao bih, gotovo metafizička, koja zrači i nakon stvarnog života. Takav sam utisak stekao nakon čitanja Vaše knjige?

“Ljudi su to osjećali u vezi s njim i dok je bio živ. Poslije smrti, osjećali su još snažnije. Znate šta je rekao njegov prijatelj Milan Milišić: nezamjenjiv i istinu govoreći, jedva zamisliv čovjek.”

Da li je ostalo nešto što u knjizi nijeste rekli ili dorekli?

“Nekoliko sitnijih stvari, više kritičkih nego biografskih. Evo jedne. Kasnih 1960-ih Kiš je radio na romanu pod nazivom 'Legenda o spavačima'. Zanemario je ovu pripovjest da bi napisao roman koji će dobiti naziv 'Peščanik'. Miroslav Karaulac mi je rekao da se sjeća da ga je, godinu ili dvije kasnije, Kiš nazvao telefonom i da su razgovarali o toj prelijepoj riječi 'peščanik'. Aleksandar Hemon mi je rekao da je Kiš taj novi naslov možda pozajmio iz poznate priče njegovog voljenog Bruna Šulca, 'Sanatorijum u znaku peščanika'. Pa onda, nedavno, otkrio sam još jedan mogući, po mom mišljenju više mogući izvor. Riječ 'pješčanik' (ijekavicom) pojavljuje se u posljednjim bilješkama koje je Kiš zapisao za 'Legendu o spavačima', prije nego što je napustio taj rad. Evo tog odlomka: '...u prošlost koja će postati opet budućnost kad se klepsidra vremena bude okrenula naglavce, kad se pijesak pješčanika bude prelio...' 

U toj rečenici je sjeme cijele analize romana 'Peščanik'. Zar  to nije zadivljujuće! Možda je neki drugi kritičar uočio tu sponu. Ja nisam, dok sam pisao.”

(Sa engleskog prevela Gordana Ljubanović)