Režis Debre u knjizi „Uvod u mediologiju“ prvenstveno uvodi novi pogled na komunikaciju, jer smatra da treba jasno razgraničiti komunukaciju od transmisije. Takođe, govori o mediologiji kao nauci, mada ne insistira da ona nužno mora biti prozvana naučnom – već je važno da se shvati njen značaj u proučavanju istorije, kako bi se shvatila sadašnjost i eventualno predvidjela budućnost. Najveći dio knjige je posvećen njegovoj klasifikaciji medijasfere i kritikovanju jednostavnosti Makluanove postavke „Medij je poruka“. Možda najznačajniji doprinos daje razgraničavanjem „organizovane materije“ i „materijalizovane organizacije“, kojom želi naglasiti razliku između komunikacije i transmisije.

Debreovo shvatanje komunikacije je prilično redukovano, pa tako on kaže da je transmisija prenos poruka u vremenu, a komunikacija prenos poruka u prostoru. Ovom distinkcijom autor postavlja transmisiju na mjesto kolektivnog pamćenja – kako se informacije prenose kroz različite vremenske periode; komunikacija podrazumijeva prenos informacija kroz prostor u istoj vremensko-prostornoj dimenziji. Kako bi opravdao ovaj novi pogled na komunikaciju, Debre ističe da se komunikacijom stvara društvo, jer se povezuje „ovdje i drugdje“. S druge strane, transimisijom se stvara kontinuitet jer se njom povezuje „nekad i sad“. Mediologija se interesuje za procese čovjekovog djelovanja kao prenosnika, odnosno kako čovjek stvara dinamiku kolektivnog pamćenja.

Odnos komunikacije i transmisije se najbolje vidi iz sljedećeg: u vremenskoj dimenziji (brzina i trajanje), težištu (upotreba informacija i sjećanje), sredstvu difuzije (organizovana materija i materijalizovana organizacija), kao i trenutku primanja (savremenik i budući primalac). Vidimo da se Debreovo razlikovanje zasniva više na sadržaju i namjeni, ali ne zaboravlja ni prenosnike. Na primjer, institucije predstavljaju sredstvo transmisije, jer stvaraju polje za kolektivno pamćenje (recimo biblioteka). Biblioteka predstavlja osnovu transmisije u više dimenzija, jer stvara bazu, okruženje i prenos obilježja. Baza se odnosi na akumulirano znanje koje se nalazi u knjigama; okruženje je atmosfera koja inspiriše nekog pisca za stvaralački rad; a pod prenosom obilježja Debre podrazumijeva prenos kroz nazive ovih istitucija (često one nose imena velikih ličnosti). Dakle, kroz materijalizovanu organizaciju se prenosi pamćenje, dok organizovana materija čini osnov prenosa komunikacije. Međutim, ono što Debre napominje ali ne objašnjava do kraja je činjenica da se transmisija (kultura) u svakoj vremensko-prostornoj dimenziji prenosi – komunikacijom. Na primjer, svako arhitektonsko zdanje komunicira, prenosi značenja. Isto je i sa spomenicima, njihova uloga je da poboljšaju pamćenje preko simbolizacije, ali u bilo kojoj vremenskoj sferi njeno značenje se prenosi – komunikacijom.

Da bi se stvorila materijalna organizacija, neophodan je nastanak institucija koje Debre često naziva „tekama“ (biblio-teka, kino-teka i sl). Čitavo poglavlje knjige on posvećuje antropološkoj dimenziji, gdje objašnjava razliku između tehnike i kulture. Tehnika je vještina i ona teži ujednačavanju, kultura je dinamika pamćenja (tradicija) i podrazumijeva različitost. Dakle, tehnika je sve ono što nije urođeno, već stečeno, pa Debre pismo svrstava u tehniku. Vjerovatno je u pravu, jer pismo je stvoreno u čovjekovom odnosu prema prirodi, u onom trenutku kada je čovjek želio da stvori kulturu. Prednost čovjeka, nastavlja autor, je u tome što se tranmisijom čovjek uzdigao iznad životinje, jer je za svaku novu generaciju ostavljao osnovu na koju se nadograđivalo (dok životinje moraju uvijek iz početka). Prema našem mišljenju, ovo je značajan momenat u knjizi, jer konačno opravdava važnost transimije u antropološkom smislu. Možda je do tada bilo nejasno zašto autor pravi razlike između komunikacije i transmisije, ali kroz materijalnu organizaciju i tehniku stavlja akcenat na distinkcije. Pismom se komunicira, ali transmisijom se prenosi komunikacija (između različitih vremenskih perioda).

Nakon što je razjasnio transmisiju, Debre prelazi na dio gdje kritikuje Makluonaovu postavku „Medij je poruka“. Pomalo paranoično, na momente isforsirano, autor osipa paljbu po ovom teoretičaru: prvo mu zamjera što nije on prvi koji je otkrio tu povezanost, zatim prelazi na sam odnos i završava sa simbiozom medija i poruke. Autor piše da je medij neutralan u odnosu na sadržaj, iskaz „2+3=5“ će biti istinit nalazio se on na papiru, palminom listu ili pergamentu. Simbioza medija i poruke dešava se u magijsko-religijskoj sferi, pa tako nije čudno kada neki Jevrej ne želi da dodiruje Toru, već je lista specijalnom drškom za te namjene. Ipak, nakon paljbe, Debre ipak naglo staje i odaje počast Makluanu: iako je možda redukovao značenje medijuma, njegova jednostavnost može da vodi složenoj istini. Naše mišljenje je da Debre kritikuje kanadskog teoretičara u dimenzijama koje on nije ni namjeravao da obuhvati: neutralnost medijuma u konkretnom komunikacijskom aktu je neupitna, ali je Makluan želio naglasiti kako prenosnici uslovljavaju drugačije poruke i društvene odnose.

Ono gdje je Debre u pravu je sveobuhvatnije shvatanje medija: medijum može značiti uopšteni postupak simbolizacije (govor); komunikacioni kod (jezik); fizički nosilac (kamen, papir); uređaj za difuziju (rukopis, štampa). Makluan je redukovao značenje medijuma na ovu posljednje dvije distinkcije, pa se može reći da je Debreova opaska opravdana. Ipak, on u središnjem dijelu rasprave uvodi pojam medijasfere, kojim opisuje tehničko-kulturno okruženje koje generiše određenu vrstu prenosa. Tako je prva logosfera, jer je osnovno sredstvo komunikacije i transmisije govor. To se vidi iz samog odnosa prema govoru – retorika je najvažnija vještina, a većina ljudi je nepismena. Grafosfera nastaje pronalaskom štamparije, gubi se monopol na transmisiju (crkve, pojedinačne knjige), knjigama se prenose i znanje i mitovi. Najznačajnija institucija postaje škola. Na kraju dolaze videosfera, koju Debre ponekad naziva hipersferom. To je tehničko-kulturno okruženje elektronike i bita, osnovno obilježje postaje preobilje informacija i trenutnost (o čemu dobro govori Pol Virilio). Naravno, autor napominje da distinkcije nisu apsolutne, već unutar društva može da postoji više mikro medijasfera; one se ne ukidaju međusobno, već naprotiv – nova može da unaprijedu prethodnu i obrnuto.

Kako se ponaša društvo unutar neke medijasfere? Ovdje se Debre vraća Makluanu, jer govori kako je određena organizovana materija (štamparija, telegraf, telefon) uticala na društvene tokove, na primjer, protestantizam. Ovaj pokret ne bi bio moguć bez masovne štampe letaka i plakata, ali isto tako, pokret je osnaživao štampariju u povratnoj vezi. Naime, nikada se ovi procesi ne mogu posmatrati izolovano, već međusobno uslovljeno. Telegraf je, na primjer, omogućio nastanak i razvoj novinskih agencija, ali su one u povratnoj vezi unaprijedile samu tehnologiju. Takođe, Debre govori kako se terminom tehne označavaju uticaji na okruženje, a terminom praxis uticaji na čovjeka. Međutim, moramo imati na umu da se pod terminom „prenosnik“ ubraja mnogo više nego što bi na prvi pogled pomislili. Na primjer, željeznica ili automobil su takođe sredstva prenošenja, kao što su i slika i fotografija.

Vidimo da je Debre u knjizi pokušao proširiti polje posmatranja kada je u pitanju komunikacija. Koje su okolnosti potrebne da bi se neka poruka prenijela? Čemu služi spomenik ili ritual sahrane? Kakvu promjenu društvu je omogućio avion? Gdje je mjesto mediologije? Na sva ta pitanja autor je pokušao dati odgovor, ali moramo priznati da je prevelik dio odvojio za odbranu mediologije. Gotovo trećina knjige je posvećena usporedbi mediologije sa različitim naukama, što može izgledati isforsirano. Ipak, imajući u vidu da se knjiga zove „Uvod u mediologiju“, naša zamjerka ostaje samo na polju mjesta ovog dijela (smatramo da se trebao nalaziti na početku, a ne na kraju). Najbolja rečenica koja opisuje mjesto mediologije je:

„Kada mudrac prstom pokaže na mjesec, budala gleda u prst. Mediolog svjesno priihvata da gleda u prst, da proučava okolnosti i uslove prenosa.“

Datum: 28. maj 2014.
Autor: Borislav Vukojević
Izvor:https://thoughtevolution.wordpress.com/2014/05/28/prikaz-knjige-uvod-u-mediologiju-rezis-debre/