Kada je 1943. u umobolnici u Montfavetu umrla Camille Claudel, nitko nije došao da preuzme njezino tijelo. Tu je provela posljednjih trideset godina, od svoje četrdeset devete, rijetko posjećivana i osuđena da bude zaboravljena. Sahranjena je na ludničkome groblju, ali njezine će zemne ostatke nekoliko godina kasnije, ipak, preuzeti mlađi brat Paul, i pokopati ih na vidljivijem mjestu. Veliki francuski pjesnik i diplomat, kršćanski mislilac i moralist, na čija su pleća nalegle nevolje i zlo dvadesetog stoljeća, a on je bio tu da ih sve objasni, Paul Claudel bio je već osamdesetogodišnjak, i bilo je vrijeme da se prekine neugodna višedesetljetna šutnja o Camille i njezinoj sudbini. Došlo je doba posljednjih ispovijedi i pokajanja, što će ih vjeran katolik provesti sve po propisu.

Uz sve funeralije i tragizam trenutka, 1951. u Rodinovom muzeju – istom onom u kojemu će, kako čitamo u novinama, u živoj korespondenciji s naslovnikom uskoro biti pokazane i skulpture Ivana Meštrovića – Claudel će organizirati retrospektivnu izložbu djela svoje pokojne sestre. U tom jednokratnom prisjećanju, poslije kojeg bi, već iz razloga građanske pristojnosti, trebala uslijediti vječna šutnja i zaborav, pokazano je ono što je ostalo iza Camille Claudel, nakon što je kiparica po emocionalnom i duševnom slomu nastojala uništiti svoja djela, i u tome je u značajnoj mjeri i uspjela. Malo nakon velikog rata, u vrijeme umjetničke živosti, avangardnih previranja i rane pop kulture, klasično i konzervativno stvaralaštvo jedne Rodinove učenice nikoga ne bi pretjerano zanimalo čak ni da nije postojao taj imperativ zaborava. Sve je to, ipak, bila devetnaestostoljetna estetika i pompa nekih prošlih vremena.

Auguste Rodin bio je od svoje učenice stariji dvadeset četiri godine. Živio je u neregistriranom braku s krojačicom Rose Beuret, koju je obilato varao, ali mu nije na um padalo da se od nje otrgne. Camille se zaljubila u starog majstora kad joj je bilo jedva dvadeset, a on je tu ljubav prihvatio. Uslijedila je strasna veza, ispunjena varakanjima, lažnim obećanjima, raskidima i povratcima, koja se, naravno, odvijala potajice. Ali kao i za svaku takvu tajnu, i za ovu su znali svi kojih se ticala i kojih se nije ticala. Tajna je u životima mnogih, očito, proizvodila posljedice, te je sudbinski odredila i samog Paula Claudela. Sestrina zabranjena ljubav utjecala je na njegove moralne nazore, ali i na način na koji su se ispoljavali. Bio je to život u tajni.

U početku, Camille je pozirala Rodinu. Kasnije mu je bila učenica. Izvanredno darovita učenica, pa su njezini radovi vrlo rano naišli na priznanja. U to doba nije bilo uobičajeno da se žene bave kiparstvom, tako da je Camille bila dvostruko ozloglašena, kao ljubavnica i kao umjetnica. Podrijetlo je vukla iz dobrostojeće, ugledne obitelji. Otac, pripadnik nižega plemstva, bavio se bankovnim i hipotekarnim transakcijama, a majka je potekla iz tradicionalne svećeničke obitelji. Ali za razliku od mlađega i slavnijeg brata Paula, Camille iz takvoga podrijetla nije uspjela načiniti sretnu životnu sintezu.

Prvi pravi skandali između nje i Rodina počeli su se događati u vrijeme njezinih kreativnih vrhunaca, kada je načinila i svoj, vjerojatno, najpoznatiji rad, “Sakuntalu ili prepuštanje Vertumna i Pomone”. Motiv iz Mahabharate izradila je u mramoru, godina je bila 1905, a rad je bio nezgodan po javno ćudoređe. Ne samo zato što je djelovao puteno i erotično, nego i zato što ga je izradila žena. Pa još takva žena.

I ranijih godina, zapravo otpočetka devedesetih, Camille se u svojim crtežima i skulpturama pokušavala narugati Rodinu i njegovoj krojačici, nekako ga navesti da ju napusti. Na jednom crtežu, skici za “Divlji brak”, vidimo muškarca i ženu kako se međusobno odupiru stražnjicama. Vjerojatno su to Rodin i Rose, odbojni i ružni.

Konačni slom dogodio se pred Prvi svjetski rat. Camille se udaljila od obitelji i od svijeta, počela se osamljivati, a u trenucima bijesa uništavala je svoje radove. Rodinu je pisala čudna, pomaknuta pisma, tražila od njega novac, i on joj je, valjda da rastereti savjest, materijalno pomagao. Bila je paranoična i zavjerenički raspoložena. Istovremeno, legenda o njezinom daru širila se Parizom, stizala su priznanja kritičara, divili su joj se najveći ljudi toga vremena, ali je sve izvjesnijom bivala mogućnost velikoga skandala. A ničega se, pa ni rata, građanski svijet ne plaši toliko kao skandala. Drugoga ožujka 1913. umire joj otac, osam dana kasnije brat Paul smješta Camille u psihijatrijsku bolnicu. Godinu kasnije, s početkom rata i napredovanjem njemačkih trupa, premještena je u Montfavet, u umobolnicu iz koje više nikada neće izaći. Liječnici će tokom vremena u anamnezi više puta napominjati kako Camille Claudel nije u takvom stanju da bi morala boraviti u psihijatrijskoj ustanovi, ali njezini bližnji, najprije brat Paul, nisu je željeli na slobodi. Onda je i to utihnulo, a nad njezin se život spustio mrak.

Jacques Cassar bio je gimnazijski nastavnik povijesti, u regiji Tardenois, odakle potječe porodica Claudel. Bio je, kao i mnogi mladi ljudi njegove generacije, fasciniran životom i djelom Paula Claudela. Vjernome katoliku, Claudel je bio divovski uzor. I tako je, istražujući učiteljev život, naišao na sudbinu njegove sestre. Svu radnu energiju i sve osobne ambicije, cijeli svoj život Jacques Cassar je potom sveo na sakupljanje, katalogiziranje i arhiviranje jedne rasute, izgubljene i zaboravljene ljudske sudbine. Kojekuda je nalazio zagubljena Camilleina djela, spašavao ih iz vlažnih muzejskih podruma (tako je u posljednji čas i Sakuntalu spasio od uništenja), i pokušavao rekonstruirati njezin privatni i profesionalni život. Cassar je više od četvrt stoljeća pripremao knjigu o Camille Claudel, dovršio ju je, i malo pred njezin izlazak iznenada umro. Insistirajući na istini i na Camilleinom pravu na biografiju, uništio je besprijekorni moralni lik čovjeka kojem se najviše u životu divio. I Claudelovo skrivanje sestre u ludnici, i Cassarovo razotkrivanje njegove sramote u sebi nose nešto od gotovo tipske katoličke dramaturgije života i mišljenja.

Ova dragocjena knjiga, pod naslovom “Slučaj Kamij Klodel”, u Francuskoj je objavljena 1987, a na našim jezicima čitamo je u srpskome prijevodu (Vera Ilijin i Vesna Injac), i u izdanju beogradskoga Clia, iz 2011. Drama koja je u njoj predstavljena višeslojna je i kompleksna. Biografija jedne velike umjetnice, koja je skoro polovinu života provela u ludnici, jer se nije mogla “odljubiti” od genija koji je nije bio dostojan, istovremeno je i prikrivena biografija arbitra elegancije i jednoga od moralnih stupova našega doba Paula Claudela i biografija Augustea Rodina. Na kraju, ili na početku, to je priča o Jacquesu Cassaru.

Dvije godine nakon Cassarove knjige, 1989. poznati filmski snimatelj Bruno Nuytten snima svoje debitantsko redateljsko djelo, naslovljeno s “Camille Claudel”. Camille je igrala njegova tadašnja životna suputnica Isabelle Adjani, Film je osvojio Cesara, za najbolji film godine, a na festivalu u Berlinu Adjani je nagrađena za najbolju žensku ulogu. Film je bio nominiran za Oscara, čini mi se da je bio prikazan i na beogradskom Festu, a neposredno pred rat gledali smo ga u programima jugoslavenskih televizija. Nuytten je bio iznimno skrupulozan prema svojoj junakinji i prema činjenicama iz njezina života, a u razradi scenarija se dosljedno služio Cassarovom knjigom. Ako za života nije imala sreće s bližnjima i njihovom ljubavlju, Camille Claudel je spašena od zaborava zahvaljujući fanatičnoj požrtvovnosti ljudi koji je nisu stigli upoznati ili su se rodili nakon njezine smrti.

Prije nekoliko dana u crnim je kronikama i na teletekstu HTV-a, u rubrici kulture, objavljena kratka vijest da je u Lyonu pronađena bista Augustea Rodina, rad kiparice Camille Claudel, ukradena 1999, iz muzeja u Gueretu, u središnjoj Francuskoj. I još se napominje da je djelo procijenjeno na milijun eura. Oni koji su u nas vijest prenijeli posve sigurno nemaju pojma tko je bila Camille i kako su nastajali njezini portreti Rodina. Bit će da je vijest i objavljena jer je netko bio opčinjen s pretpostavljenih milijun eura. Šteta, jer priča o Camilleinoj sudbini vrijedi više, kako za one koji su je nastojali zaboraviti, tako i za one koji su je zaboravu oteli.