Danilo Kiš je sa svojim prvim romanom Mansarda i trilogijom "Bašta, pepeo", Rani jadi" i "Pješčanik" sedamdesetih godina mogao dobiti Nobelovu nagradu za literaturu. Sueddeutsche Zeitung piše da je u centru sva tri romana otac, čiju sudbinu pisac svaki put drugačije zaokružuje.
"Eduard Kohn je odrastao u Mađarskoj, svoje ime najprije mađarizirao a potom, s obzirom na život u srpsko-mađarskom graničnom području slavizirao u Kiš. U romanima svoga sina Danila on se pojavljuje poput mitosa. Otac Eduard je bio mađarski Židov, koji se nikada nije osjećao Židovom, koji je govorio nekoliko jezika i koji je odgojen habzburški. Otac je u sebi objedinjavao njemačke, mađarske i srpske običaje. Ubijen je u Aušvicu. Doima se poput nestale ključne figure 20. stoljeća".
List dodaje da je njegov sin Danilo, kojem je nacionalizam bio potpuno stran, to uzeo kao podlogu za prozu, u kojoj se na tajanstven način smjenjuju realnost, vizija i fikcija a biograf Mark Thompson je pronašao način da tačno osvijetli povijesnu osnovu i literarni izraz, koji iz toga proizilazi.
Kišovoj definiciji samog sebe kao "etnografskog rariteta" (otac - mađarski Židov, majka, Crnogorka pravoslavne vjere) engleski znanstvenik i biograf Mark Thompson je u svojoj knjizi posvetio studiju koja na poseban način rasvjetljava ovu temu. Thompson prikazuje i skandal, kojem je Kiš bio izložen nakon objavljivanja romana "Grobnica za Borisa Davidovića.
"Citati iz nepostojećih djela i miješanje istinskih i fiktivnih dokumenata su u fragilnom (krhkom) sistemu Jugoslavije djelovali kao provokacija. Na klevetničku kampanju, propraćenu optužbama da je pisao plagijate, Kiš je odgovorio izdavanjem knjige "Čas anatomije" i preseljenjem u Francusku", piše Sueddeutsche Zeitung.