Štagod da se desilo nama, dogodilo se vrlo brzo, a mi nijesmo vidjeli da to dolazi. Grci nijesu bili spremni da žrtvuju način života koji su imali godinama. Oni su sve to imali, i odjednom im je rečeno da više nije tako

Roman  „Bez daha”  savremenog grčkog pisca Dimitrisa Sotakisa priča je o mladom čovjeku, koji u potrazi za poslom prihvata neobičnu ponudu koja mu bez ikakvog napora donosi veliku dobit. Dok sa zadovoljstvom posmatra kako se novac množi na njegovom bankovnom računu on pravi planove za budućnost i sanja o životu koji mu je oduvijek bio nedostupan. Međutim, ubrzo shvata da ništa nije kao što izgleda i da je postao zatočenik košmarne stvarnosti koja mu postepeno oduzima pravo da slobodno živi i kreće se. Ovaj roman kafkijanske atmosfere priča je o besmislu ljudskih želja, o apsurdnoj ideji o sreći koju ima savremeni čovjek i o svemu onome što žrtvujemo nadajući se raju koji nikada nećemo upoznati. Roman „Bez daha“ iz 2009. ovjenčan je nagradom The Athens Prize for Literature, a našim čitaocima je dostupan u izdanju Klia (edicija Gral) i u prevodu sa grčkog Mine Radulović.

Dimitris Sotakis je rođen u Atini 1973. Do sada je objavio osam romana i jednu zbirku kratkih priča, dok su brojne njegove pripovijetke objavljene u antologijama savremene grčke proze. Knjige „Zelena vrata“, „Parafonija“ i „Čovjek kukuruz“ bile su kandidovane za značajne grčke književne nagrade. Pored pisanja Dimitris Sotakis bavi se prevođenjem i muzikom. Dimitris Sotakis će uskoro otvoriti Sajam knjiga u Herceg Novom, a ovog pisca će predstaviti njegov izdavač Zoran Hamović, vlasnik Klia. 

O svom romanu  „Bez daha” Dimitris Sotakis je govorio iz Atine, a na početku razgovora za ART je rekao: 

- Ideja knjige je bila zapravo inspiracija trenutka; ja sam maštao o čovjeku u zamci bez mogućnosti da se kreće, prikovan za malo mjesto, i da postepeno gubi svaku mogućnost da reaguje. Onda, sam pomislio da je ljudski bol rezultat taštine, zbog svega što smo sanjali, ali se nikada nije ispunilo, i to je najtužnija stvar u životu. Ljudi stalno odlažu svoje živote, oni više vole da sanjaju nego da čine, a to je upravo srž depresije. Htio sam napisati roman o tome kako savremeni čovjek upravlja stvarnošću, kako on filtrira svoje ambicije i želje kroz reflektor sreće.

Ovo je roman o modernom društvu i preokupacijama za boljim životom. Da li je to odlika modernog društva ili je oduvijek bilo tako?

- Materijal od koga su ljudi napravljeni je oduvijek bio isti, bez obzira na doba ili vijek u kome žive. U modernim društvima, to je još očitije, jer se to više odnosi na lažni zanos koji se isključivo odnosi na stvari.  Želimo da dobijemo stvari, mi smo opsjednuti stvarima, želimo da ih osvojimo, naši životi se baziraju na njima, tako da na kraju imamo želju da se osjećamo kao dobitnici u vrlo paradoksalnoj konkurenciji. Mi se krećemo tako brzo nekim već unaprijed odlučenim uvjerenjima o značenju sreće, da je jedina stvar koja nas zabrinjava kako igrati što veću ulogu u ovoj igri. Ako ikada pronađemo snagu i iskočimo iz nje, to je nešto što nikada ne možemo predvidjeti, ali pretpostavljam da je ovaj svijet napravljen tako čvrsto, da ako neko želi da pobjegne, on će, prije ili kasnije, platiti cijenu za tu odluku.

„Bez daha“ je roman o ljudskoj egzistenciji. Da li smo danas postali robovi društvenih sistema? 

- Svako od nas ima potpuno drugačije reflekse. Možda je riječ „robovi“ pomalo teška, rekao bih da smo žrtve jednog ritma života koga nikada nijesmo izabrali. Najvažnija stvar je koliko smo ironični pred ovim datostima, ponekad znamo da svijet ima neka specifična pravila, a mi ih slijedimo, bez mnogo brige, birajući da budemo cinični i ravnodušni. Ljudska egzistencija je više povezana sa čulima i strahovima, i sa mogućnošću da moramo pobjeći od nas samih. Pitanje je, imamo li snage da izgradimo lični mikro svijet, mjesto ugodno i prijtno, gdje možemo procvjetati, osjećati se psihički sigurno i zadovoljno?
  
Vašem junaku novac daje nadu. Je li to normalno ili je imperativ savremenosti? 

- Za njega, novac je samo sredstvo za slobodu, dokaz da on može biti muškarac kao što stereotipi nalažu. Posjedovati kuću i ženu, budućnost urezanu u oblik društva iz koga on dolazi, tako da, na kraju, ovaj paranoični posao postaje opsesija, iz dana u dan on gubi svoj lični suverenitet i dostojanstvo, ali čak i posljednjeg dana, on nastavlja vjerujući da će budućnost izbrisati svu tu odvratnu sadašnjicu, on samo treba da insistira, u cilju postizanja konačnog cilja. Praktično, šta on radi? Ono što i svi mi činimo. On odlaže svoj život, živi samo sa očekivanjima, okružen mutnim oblacima. Žao mi ga je, vidim da je imao neku vrstu nesposobnosti da vodi svoj život upravo u smjeru u kome je htio.

 Vaš roman je ironičan i simboličan. Može se svrstati u  književnost apsurda. Slažete li se sa tim?

  - Slažem se. Apsurd ima uvijek neku vrstu dinamike; to je glavno jezgro mnogih mojih romana. Moje knjige se kreću između tanke linije stvarnosti i fikcije. Ja stvaram svjetove koji izgledaju da su pravi, uslovi su potpuno realni, ali nešto mračno i paradoksalno je skriveno iza. Odstupanje od stvarnosti je uvijek glavni sastojak mog posla, ali opet knjige su potpuno antropocentrične, one se bave egzistencijalnim potragama, svim što žrtvujemo kako bi se osjećali privlačno i željeno. Za mene je bitan element fantazije, potrebni su mi ti čudni uslovi u romanima da se osjeća bliskost sa cijelim tekstom.

Vaša knjiga upućuje i na ljudske slobode i kompromise koje vaš junak pravi. Šta ste zapravo htjeli da kažete o njegovoj slobodi?

- Ne volim mog junaka. Ne sviđa mi se njegov odnos prema svom životu. On želi da se osjeća slobodno, ali on to radi na pogrešan način. On samo čeka, on se ne kreće, on više voli da sebe posmatra kao zatvorenika, nego nekog ko će pokidati svoje lance. Ja bih rekao, da je sloboda njegov izgovor. On je kao mladić koji čeka da dođe ljeto, ali on ne zna da ovog puta ljeto nikada neće doći, to će biti samo sjećanje na prošlost i na okrutnu budućnost. Možemo li zaista govoriti o slobodi? Nijesam siguran. Za zadovoljavanje naših čula nije nužna sloboda. Sloboda je dublje stanje uma, a ne iluzija, to je moj najveći cilj, iako znam da vjerovatno nikada neću dosegnuti do nje.

Vaša priča je univerzalna, kao i problemi sa kojima se suočavaju junaci. Ovim romanom postavili ste jedno veliko pitanje: kuda ide naša civilizacija? Koji bi bio vaš odgovor kao pisca?

- Nikad nijesam vjerovao u potpuni pravac civilizacije. Imam vjeru u individualne inicijative, a ono što me stvarno zabrinjava nije kuda idemo kao društvo, već se uvijek borim da analiziram i posmatram osobu kao pojedinca. Ljudske reakcije, instinkti, ponašanja, fobije, stvaraju za mene pogodan teren da proširim ove karakteristike i pišem o njima. Na taj način, automatski se stvaraju uslovi napetosti, agonije, a često i komedije. Ljudi su definitivno čudna stvorenja, potpuno nepredvidivi, nije tako lako „pročitati“ ih. Svi mi imamo neke prirodne štitove da nas zaštite od slika koje negiramo da vidimo, čak i istine negiramo da vidimo, ali opet, to je misterija ljudske vrste u totalu, tako da je teško znati šta se stvarno događa. Da se vratim na vaše pitanje, nemam pojma kuda idemo.

Zašto vaš junak živi u iluzijama i naivnim očekivanjima?

- Svi to radimo. Ako pogledamo oko nas, humanost očajnički traži poimanje. Moj junak ne može biti izuzetak. On je toliko psihološki slab da ne može da odoli ovoj izazovnoj ponudi. Kada vas iluzija stavi u stanje blaženstva, nije potrebna stvarnost da vas spusti na zemlju. Usput, naivnost je povezana sa ljudskom prirodom, mi ponekad svjesno odabiramo da budemo naivni, što omogućava da stvari budu mnogo lakše. Ja bih takođe rekao, ako hoćete, da je naša realnost izgrađena na utiscima, mi smo puni utisaka o svemu, mi nijesmo iskusili, ali mi mislimo, pretpostavljamo, smatramo, osjećamo, planeta diše pod jednim utiskom.

Vaša je knjiga primjenljiva i aktuelna u sadašnjem trenutku Grčke. Jeste li to imali na umu?

- Kad sam počeo da pišem knjigu, grčka kriza je upravo počela. Nijesam imao namjeru da napišem knjigu o krizi, iako me vrlo često ljudi pitaju o tome. Ali, s druge strane, iako to nije bila moja prvobitna namjera, možda se podsvjesno to dogodilo. Živim u Atini i koliko god da pisac želi da se drži podalje od stvarnosti, to je praktično nemoguće, jer lako padate pod uticaj činjenica i opšte atmosfere grada. Štagod da se desilo nama, dogodilo se vrlo brzo, a mi nijesmo vidjeli da to dolazi. Grci nijesu bili spremni da žrtvuju način života koji su imali godinama. Oni su sve to imali, i odjednom im je rečeno da više nije tako. Dakle, oni su počeli da se osjećaju ograničeno, počeli su da osjećaju granice novonastale situacije. Ova lična klopka koju sam opisao postala je društvena i uticala je na mnoge ljude u posljednjih pet godina i to je istina, ali kada sam počeo knjigu, nisam imao to na umu.
  
Na referendumu Grčka je rekla NE Evropi. Kao Grk kako tumačite to „ne“? Je li to glas protiv iskorištavanja, neoliberalizma, protiv modernog ropstva? 

- Rekli smo NE, ali pogledajte šta se dogodilo, na kraju imamo još teži Memorandum. U svakom slučaju, ovo NE ima veze sa tiranijom kroz koju smo prošli kao društvo u ovih posljednjih pet godina. Narod nije ni briga za pitanje na referendumu; oni su samo željeli da daju  svoj glas protiv evropskih institucija zbog njihovog stava. Istina je da nas Evropa tretira poput zelenaša i mi smo željeli da im pošaljemo poruku. Ali ako pogledamo jasnije, taj dug je toliko veliki, da se plašim da u ovom trenutku ne možemo učiniti ništa.

Uskoro dolazite u Crnu Goru. Kojim povodom i jeste li ikada ranije dolazili u Crnu Goru?

- Zaista sam uzbuđen zbog mog puta u Crnu Goru. Da, ovo je prvi put da dolazim i radujem se što ću sve da vas upoznam. Povod je, naravno, Međunarodni sajam - Trg od knjige - u Herceg Novom, gdje sam pozvan da učestvujem u nekoliko događaja. Uzbuđen sam što ću upoznati nove čitaoce i ljude iz kruga književnosti. Znam da je grad veoma lijep, pa, šta bolje mogu da očekujem?

Vaša nova knjiga je „Vaskrsnuće Majkla Džeksona“. O čemu govori?

- „Vaskrsnuće Majkla Džeksona“ je objavljeno 2014. godine, to je moja najnovija knjiga i ona pripovijeda priču čovjeka koji pati od depresije, ali začudo jedne noći ga posjećuje Majkl Džekson. Oni uskoro postaju prijatelji (iako mi znamo da je Majkl mrtav) i od tog trenutka mnogi čudni incidenti počinju da se događaju. Ja bih rekao da je to vrlo neobična knjiga, pokušava da pronađe vezu između ludila i zdravog razuma, to je roman o prijateljstvu, depresiji i osjećaju da život uvijek može biti predivan.

Referendum nije ponudio ništa

Ima i onih Grka koji su glasali za DA. Koji su njihovi argumenti?

- Ja ih ne krivim. Strah je uvijek jak argument. Došlo je do panične situacije u Grčkoj zbog efekta mogućeg Grexita. Ljudi su bili uplašeni, oni su vjerovali da ćemo biti izbačeni iz Evropske unije, a posebno kada su se banke zatvorile mnogi su se uplašili da će izgubiti sav svoj novac. Opozicija je širila haos, štampa, posebno je televizija počela veliku propagandu u korist DA. 
Pod ovim okolnostima, mnogi ljudi su mislili da je jedino rješenje da glasaju za DA, tako da će Vlada biti ubijeđena da ode. Ali to se nije dogodilo, ljudi su vrištali za veliko NE, tako da su svi mogli da shvate kako ne možemo više da živimo pod tim okolnostima. 
Iz mog ugla, ovaj referendum nije ponudio ništa, samo je uspio da posije podjele u korijene našeg društva.

Autor: Vujica Ognjenović

http://www.vijesti.me/caffe/dimitris-sotakis-sloboda-je-dublje-stanje-uma-a-ne-iluzija-843093